ترجمة معاني سورة يوسف
باللغة البوسنية من كتاب الترجمة البوسنية - مركز رواد الترجمة
.
ﰡ
Elif-lam-ra. Ovo su ajeti Mudre Knjige.
Objavljujemo je kao Kur'an na arapskom jeziku, da biste razumjeli.
Mi tebi o najljepšim događajima kazujemo tako što ti ovaj Kur'an objavljujemo, iako si prije njega, jedan od neukih bio.
Kad Jusuf reče svome ocu: "O oče moj, sanjao sam jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, i u snu sam ih vidio kako mi se pokloniše."
On reče: "O sinko moj, ne kazuj svoj san braći svojoj, da ti ne učine kakvu spletku; šejtan je, doista, čovjeku neprijatelj otvoreni."
I, eto tako, Gospodar tvoj će tebe odabrati, i tumačenju snova te naučiti, i blagodat Svoju tebi i Jakubovoj porodici upotpuniti, kao što je prije upotpunio precima tvojim, Ibrahimu i Ishaku, Gospodar tvoj je, zaista, Onaj Koji sve zna i mudar je.
U Jusufu i braći njegovoj nalaze se pouke za sve koji se raspituju.
Kada oni rekoše: "Jusuf i brat njegov draži su našem ocu od nas, a mi smo grupa. Naš otac je, zaista, u zabludi očitoj.
Ubijte Jusufa ili ga u nekoj zabiti ostavite, otac vaš će se vama okrenuti, i poslije toga ćete dobri ljudi biti."
Jedan od njih reče: "Ako baš hoćete nešto učiniti, onda Jusufa ne ubijte, već ga na dno nekog bunara bacite, uzet će ga kakav karavan."
"O oče naš", rekoše oni, "zašto nam ne povjeriš Jusufa? Mi mu, zaista, želimo dobro.
Pošalji ga sutra s nama da se zabavi i razonodi, mi ćemo ga, sigurno, čuvati."
On odgovori: "Bit će mi, doista, žao ako ga odvedete, a plašim se da ga vuk ne pojede kad vi na njega ne budete pazili."
"Ako bi ga vuk pojeo, a mi smo grupa!", rekoše oni, "bili bismo zaista gubitnici."
I kada ga odvedoše i odlučiše da ga bace na dno bunara, Mi mu objavismo: "Ti ćeš ih o ovom njihovom postupku sigurno obavijestiti, a oni tebe neće ni prepoznati."
I uvečer dođoše svom ocu plačući.
"O oče naš", rekoše, "bili smo otišli da se nadmećemo, a Jusufa smo ostavili kod naših stvari, pa ga je vuk pojeo. A ti nam nećeš vjerovati iako istinu govorimo."
I košulju njegovu lažnom krvlju okrvaviše. "U vašim dušama je ponikla zla misao", reče on, "a strpljivost je lijepa; od Allaha tražim pomoć u onome što vi govorite."
I dođe jedan karavan, te poslaše vodonošu svoga i on spusti vedro svoje. "Gle sreće!", viknu on, "evo jednog dječaka!" I oni su ga kao trgovačku robu sakrili, a Allah dobro zna šta su činili.
I prodadoše ga za malu nadoknadu, za nekoliko srebrenjaka; u vezi s njim bili su ravnodušni.
I onda onaj iz Misira, koji ga je kupio, reče ženi svojoj: "Učini mu boravak prijatnim! Može nam koristan biti, a možemo ga i posiniti!" I eto tako Mi Jusufu dadosmo lijepo mjesto na Zemlji i naučismo ga tumačenju snova - a Allah čini šta hoće, ali većina ljudi ne zna.
I kad on stasa, Mi mu podarismo mudrost i znanje; tako Mi nagrađujemo dobročinitelje.
I poče ga na grijeh navoditi ona u čijoj je kući bio, pa zaključa sva vrata i reče: "Hodi!" "Allahovu zaštitu tražim!", uzviknu on, "gospodar me moj lijepo pazi; a zulumćari neće nikad uspjeti."
I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije jasan znak ugledao - tako bi, da odvratimo od njega zlo i blud. Uistinu je on među Našim odabranim robovima.
I njih dvoje prema vratima potrčaše - a ona razdera straga košulju njegovu - i muža njezina kraj vrata zatekoše. "Kakvu kaznu zaslužuje onaj koji je htio ženi tvojoj zlo učiniti", reče ona, "ako ne tamnicu ili kaznu bolnu?"
"Ona je pokušala da me zavede", reče Jusuf. I posvjedoči jedan svjedok iz porodice njene: "Ako je košulja njegova sprijeda razderana, onda ona istinu govori, a on je među lažljivcima,
a ako je košulja njegova straga razderana, onda ona laže, a on govori istinu."
I kad on vidje da je košulja njegova straga razderana, reče: "To je jedno od vaših - ženskih lukavstava; vaša lukavstva su, zaista, velika!
Ti, Jusufe, zaboravi i ne spominji ovo, a ti traži oproštenje za grijeh svoj; ti si, uistinu, jedna od grješnica bila!"
I žene u gradu počeše govorkati: "Velikaševa supruga zavodi mladića, slugu svoga, u njega se ludo zaljubila! Mi mislimo da je ona u zabludi očitoj."
I kad ona ču za ogovaranja njihova, posla po njih, te im naslone pripremi, dade svakoj od njih po nož i reče: "Izađi pred njih!" A kad ga one ugledaše, njegova ljepota ih zanese i po rukama svojim se porezaše: "Sačuvaj Allahu!", uskliknuše, "ovo nije čovjek, ovo je melek plemeniti!"
"E, to vam je onaj zbog koga ste me korile", reče ona. "Istina je da sam ga zavodila, ali se on uščuvao. Ako ne učini ono što od njega tražim, sigurno će u zatvoru završiti i među poniženim biti."
"Gospodaru moj", rekao je on, "draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju! I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i jedan od lahkomislenih postati."
I Gospodar mu njegov molbu usliša i spasi ga lukavstva njihova; On je, uistinu, Svečujući i Sveznajući.
A potom, kada su vidjeli dokaze da je nedužan, doniješe odluku da ga za neko vrijeme smjeste u tamnicu.
S njim su u tamnicu ušla još dva momka. "Ja sam sanjao da cijedim vino", reče jedan od njih. "A ja, opet", reče drugi, "kako na glavi nosim hljeb koji ptice kljuju. Protumači nam to, jer vidimo da si, zaista, jedan od dobročinitelja."
"Ništa od onoga što jedete neće vam doneseno biti, a da vam ja prije ne kažem što ćete dobiti", reče Jusuf. "To je samo dio onoga čemu me naučio Gospodar moj, ja se klonim vjere naroda koji u Allaha i u Ahiret ne vjeruje,
i slijedim vjeru predaka svojih, Ibrahima i Ishaka i Jakuba; nama ne priliči da ikoga Allahu u obožavanju pridružujemo. To je iz Allahove darežljivosti prema nama i ostalim ljudima, ali većina ljudi ne zahvaljuje."
"O drugovi moji u tamnici, da li su raznorazna božanstva bolja ili Allah, Jedini i Potčinitelj svega?
Oni koje, mimo Njega, obožavate - samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši - Allah o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da samo Njemu u ibadetu budete. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.
O drugovi moji u tamnici, jedan će od vas gospodara svoga vinom pojiti, a drugi će raspet biti, pa će mu ptice glavu kljuvati. Ono što ste pitali već je određeno!"
A onome od njih dvojice za kojeg je znao da će spasen biti reče: "Spomeni me gospodaru svome!", ali šejtan učini te on zaboravi da ga spomene gospodaru svome, i Jusuf ostade u tamnici nekoliko godina.
I vladar reče: "Sanjao sam kako sedam mršavih krava pojede sedam debelih, i sanjao sam sedam klasova zelenih i sedam drugih, sasušenih. O velikaši, protumačite mi san moj, ako snove znate tumačiti?"
"Zbrkanih li snova!", rekoše oni, "mi snove ne znamo tumačiti."
I tada jedan od one dvojice koji se spasio, koji se poslije toliko vremena sjetio, reče: "Ja ću vam protumačiti san, samo me pošaljite!"
"Jusufe, o ti koji si uvijek iskren, protumači nam šta znači: sedam mršavih krava pojede sedam debelih; i sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih - pa da se vratim ljudima, da bi oni saznali."
"Sijat ćete sedam godina uzastopno", reče, "pa ono što požanjete u klasu ostavite, osim ono malo što ćete jesti.
Zatim će poslije doći sedam teških koje će pojesti ono što ste za njih pripremili, ostat će jedino ono malo što ćete za sjetvu sačuvati.
"Zatim će, poslije toga, doći godina u kojoj će ljudima kiše u obilju biti i u kojoj će cijediti."
I vladar reče: "Dovedite mi ga!" I kad Jusufu izaslanik dođe, on reče: "Vrati se gospodaru svome i upitaj ga: 'Šta je s onim ženama koje su svoje ruke porezale? Gospodar moj dobro zna spletke njihove!'"
"Šta je s vama bilo kad ste Jusufa zavodile?", upita velikaš. "Sačuvaj Allahu!", rekoše one, "mi o njemu ništa ružno ne znamo!" "Sad će istina izaći na vidjelo", reče velikaševa žena, "ja sam njega zavodila, a on je, doista, jedan od iskrenih.
To je zato da on zna da ga ja nisam tajno iznevjerila i da Allah ne da da se ostvare spletke izdajnika.
Ja ne pravdam sebe, duša je zaista sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj je, zaista, Onaj Koji oprašta grijehe i Koji je milostiv."
I velikaš reče: "Dovedite mi ga, uzet ću ga u svoju svitu", i pošto porazgovara s njim, reče mu: "Ti ćeš od danas kod nas utjecajan i od povjerenja biti."
"Postavi me", reče, "da vodim brigu o zalihama u zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan."
I tako Mi Jusufu dadosmo vlast u zemlji; boravio je ondje gdje je htio; milost svoju Mi dajemo onome kome hoćemo i ne uništavamo nagradu onima koji dobra djela čine.
A nagrada na Ahiretu bolja je za one koji vjeruju i koji se Allaha boje i grijeha klone.
I dođoše braća Jusufova i uđoše k njemu, pa ih on poznade, a oni njega ne poznadoše.
I kad ih podmiri namirnicama i tovare im pripremi, reče: "Dovedite mi svoga brata po ocu, zar ne vidite da punu mjeru dajem i da najbolje ugošćujem."
Ako mi ga ne dovedete, nećete više od mene mjeru s namirnicama dobiti i blizu mi ne dolazite!"
"Pobrinut ćemo se da ga nekako od oca njegova izmamimo, zaista ćemo tako postupiti", rekoše oni.
A Jusuf reče momcima svojim: "Stavite njihove stvari i namirnice u tovare njihove, oni će ih, kad se vrate svojima, prepoznati i opet će se vratiti."
I pošto se vratiše ocu svome, rekoše: “O oče naš, uskraćeni ćemo za mjeru s namirnicama biti. Zato pošalji s nama brata našeg da bismo dobili mjeru s namirnicama, a mi ćemo ga, zaista, čuvati.”
"Zar da vam ga povjerim kao što sam prije povjerio brata njegova?", reče on. "Ali, Allah je Čuvar najbolji i On je Najmilostiviji!"
A kada otvoriše tovare svoje, nađoše da su im vraćene stvari njihove, i rekoše: "O oče naš, šta možemo više poželjeti? Evo, vraćene su nam stvari naše, i hranom ćemo porodicu našu namiriti, i brata našeg ćemo čuvati, a dobit ćemo i dodatni tovar koji kamila može ponijeti; to je za njega neznatan iznos."
"Ja ga s vama neću poslati", reče, "dok se čvrsto Allahom ne zakunete da ćete mi ga doista vratiti, osim ako onemogućeni budete." I pošto mu se oni zakleše, on reče: "Allah je za ono što govorimo jamac!"
I reče: "O sinovi moji, ne ulazite na jednu kapiju, već na razne kapije, a ja vas ne mogu spasiti od onoga što vam Allah odredi; vlast pripada jedino Njemu, ja se u Njega uzdam, i neka se samo u Njega uzdaju oni koji se uzdaju!"
I kad uđoše onako kako im je otac njihov naredio, to im nimalo nije pomoglo da budu pošteđeni onoga što im je Allah bioodredio, jedino se ostvarila želja Jakubova, koju je izvršio, a on je, uistinu, znanje imao, zato što smo ga Mi naučili, ali većina ljudi ne zna.
I kad dođoše kod Jusufa, on privi na grudi brata svoga i reče: "Ja sam, doista, brat tvoj i ne žalosti se zbog onog što su oni činili."
I pošto ih namiri potrebnom hranom, stavi pehar u tovar brata svoga, a poslije jedan glasnik stade vikati: "Karavano, vi ste, doista, kradljivci!"
Oni im pristupiše i upitaše: "Šta ste to izgubili?"
"Izgubili smo vladarevu posudu", odgovoriše. "Ko je donese, dobit će tovar hrane koji kamila može ponijeti. Ja za to garantujem."
"Allaha nam", rekoše oni, "vi znate da mi nismo došli da činimo nered u zemlji, i mi nismo kradljivci."
"A kakva je kazna lopovu ako budete lagali?", upitaše.
“Kazna je onome u čijem se tovaru nađe – sam on.”, odgovoriše. “Eto, tako mi kažnjavamo zulumćare.”
I on poče s vrećama njihovim, prije vreće brata svoga, a onda izvadi pehar iz vreće brata svoga. Tako smo, eto, u Jusufovu korist varku napravili. On, po vladarevu zakonu, nije mogao uzeti kao roba brata svoga, izuzev da to Allah hoće. Mi uzdižemo na veće položaje onoga koga hoćemo. Sve znaniji od znanijeg ima, a Sveznajući je iznad svakog.
"Ako je on ukrao", rekoše oni, "pa i prije je brat njegov krao!" I Jusuf to u sebi zataji i to im ne otkri. "Vi ste u gorem položaju", pomisli u sebi, "Allah najbolje zna ono što vi spominjete."
"O velikašu", rekoše oni, "on ima vrlo stara oca, pa uzmi jednog od nas umjesto njega! Mi uistinu vidimo da si jedan od dobročinitelja."
"Sačuvaj Allahu", reče, "da uzmemo nekog drugog do onoga kod koga smo našli ono što je naše! Tada bismo zaista zulumćari bili!"
I pošto u njemu izgubiše svaku nadu da će brata spasiti, odvojiše se ustranu da se posavjetuju. "Zar ne znate", reče najstariji među njima, "da ste se svome ocu Allahom zakleli, a i da ste prije toga u vezi s Jusufom propust učinili?! Neću napustiti ovu zemlju dok mi to moj otac ne dozvoli ili dok Allah u moju korist ne presudi, a On je Sudija najbolji."
"Vratite se svom ocu pa recite: 'O oče naš, sin tvoj je ukrao; mi tvrdimo samo ono što smo vidjeli, a mi nismo mogli neviđeno znati.'"
"Pitaj naselje u kome smo boravili i karavanu s kojom smo došli. Mi, zaista, govorimo istinu!"
"Nije tako", reče Jakub, "u dušama vašim ponikla je zla misao, a lijepa je strpljivost. Nadam se da će mi ih Allah sve vratiti; uistinu je On Sveznajući i Mudri."
I okrenu se od njih i reče: "O Jusufe, tugo moja!", i oči mu pobijelješe od jada, bio je vrlo potišten.
"Allaha nam", rekoše oni, "ti toliko spominješ Jusufa da ćeš teško oboljeti ili umrijeti!"
"Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim, a Allah mi je dao da znam ono što vi ne znate", reče on.
"O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova, i ne gubite nadu u milost Allahovu; doista, nadu u Allahovu milost gube samo ljudi koji su nevjernici."
I kad oni uđoše kod njega, rekoše: "O velikašu, i nas i porodicu našu pritisla je nevolja; donijeli smo malo vrijedne stvari, ali ti nam podaj punu mjeru i udijeli nam milostinju, jer Allah, doista, nagrađuje one koji milostinju udjeljuju."
"A znate li", upita on, "šta ste uradili s Jusufom i bratom njegovim kada ste lahkomisleni bili?"
"A da ti nisi, uistinu, Jusuf?", povikaše oni. "Da, ja sam Jusuf, a ovo je brat moj, Allah nam je milost darovao; a ko god se uščuva i strpljiv bude bio - pa, Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine."
"Allaha nam", rekoše oni, "Allah ti je nad nama prednost dao, mi smo, zaista, griješili!"
"Danas vam neće biti ukora",reče, "Allah će vam oprostiti, On je najmilostiviji!"
"Ponesite ovu košulju moju i bacite je na lice moga oca; on će progledati; i svu porodicu svoju mi dovedite!"
I kad karavan napusti Misir, otac njihov reče: "Ja zbilja osjećam miris Jusufov, samo ne recite da sam omatuhio."
"Allaha nam", rekoše oni, "doista si ti još uvijek u prijašnjoj zabludi."
A kad glasonoša s radosnom vijesti dođe, on stavi košulju na lice njegovo i on progleda. "Zar vam ne rekoh", reče, "da ja znam od Allaha ono što vi ne znate."
"O oče naš", rekoše oni, "zamoli za oprost grijeha naših, mi smo, zaista, griješili."
"Zamolit ću Gospodara svoga da vam oprosti", odgovori on, "jer On je Oprostitelj grijeha, Milostivi."
I kad dođoše kod Jusufa, on privi roditelje svoje na grudi i reče: "Nastanite se u Misiru, od svega, ako Allah da, sigurni!"
I on roditelje svoje postavi na prijesto i svi mu se nakloniše, pa on reče: "O oče moj, ovo je ostvarenje moga sna nekadašnjeg. Gospodar moj ga je istinitim učinio. On je bio dobar prema meni kad me je iz tamnice izbavio i vas iz pustinje doveo, nakon što je šejtan između mene i braće moje bio razdor posijao. Gospodar moj je, zaista, dobrostiv onome kome On hoće, i On je, zaista, Sveznajući i Mudri!
Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju snova! O Ti Koji si nebesa i Zemlju bez prethodnog primjera stvorio, Ti si Zaštitnik moj i na dunjaluku i na ahiretu; daj da umrem kao musliman i pridruži me čestitima!"
Eto, to su neke vijesti iz onoga što je čulima nedokučivo i koje tebi objavljujemo, a ti nisi bio s njima kada su se oni odlučili, i kada su spletke smislili.
A većina ljudi, ma koliko ti nastojao, nisu vjernici.
Ti od njih ne tražiš nagradu za to, to je samo opomena svim svjetovima.
A koliko ima znakova na nebesima i na Zemlji pored kojih prolaze, i tom prilikom se od njih okreću!
Većina njih ne vjeruje u Allaha, osim tako što Mu druge pridružuju.
Zar mogu biti sigurni da ih nevolja, kao Allahova kazna, neće stići ili da ih čas suđeni neće iznenaditi, a da oni to neće ni primijetiti?
Reci: "Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je Uzvišen Allah, ja nisam od onih koji Mu druge pridružuju."
A Mi smo i prije tebe samo muškarce slali, koji su iz naseljenih mjesta bili i kojima smo objave dostavljali. Zašto ovi ne putuju po svijetu, pa da vide kako su skončali oni prije njih - a ahiret je zaista bolji za one koji se uščuvaju - zar ne razumijete?'
I kad bi poslanici gotovo nadu gubili i pomišljali da će ih za lašce proglasiti, pomoć Naša bi im došla. Spasili bismo one koje smo Mi htjeli, a kazna Naša ne bi mimoišla ljude prestupnike.
U kazivanju o njima pouka je za one koji su razumom obdareni. Kur'an nije izmišljena besjeda, on priznaje knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i uputa je i milost narodu koji vjeruje.
